Sigurnim koracima

Draga Sigurna,

u šta si ti sigurna mila moja... sigurno si sigurrna u nesigurnost...

.. i opet ti licem šeta ona sjena koju  ne volim vidjeti u plavetnilu tvog oka, pa zar su ti opet koraci usporili... zašto me rastuži ovih dana moja Sigurna.. pa nije to za tebe... tvoje je da se smiješ suncu i veseliš sigurnosti svoje duše... ali Sigurna... ti si nešto svoja danas....

.. sjećaš se kako smo prije nekoliko proljeća na danšnji dan... sjećaš se... sjećaš se proljeća na klupi.. te noći prije šest proljeća... mjesečine i sigurnosti...

Eee Sigurna baš si danas nesigurna da će ikada proći potreba da umreš na svaki današnji dan iznova... a umirati svake godine u proljeće... nije to lako...

...rodile su se nove ruže u parku, neki dan mi leptir proleti pred očima, sunce je jače, baš onako žari kožu, djeca su vesela.. igraju se kao ti i ja nekada u sigurnom djetinjstvu... proljeće je... a ti umireš iznova... eee moja Sigurna...

http://www.youtube.com/watch?v=9k0E84cdxBM

...koja traje i traje...

Zar misliš da ne osjetim miriš proljeća... dodire sunca... varaš se itekako uživam u novom danu...

Dan poslije 8. Marta je isti kao i dan prije njega i kao i svaki drugi... zašto se pravi frtutma oko nekog datuma... ljudima trebaju praznici, zašto? Po mom mišljenju ako to ne znači slobodan dan na poslu.. čemu onda!?

Nikada se neću uklapati u okvire.. "pusti nek me voda nosi".. i baš sam sretna što sam svoja...

Nedjelja je nekako na pola puta da prođe, novi ponedjeljak i nove pobjede... Sretno Vam...

Sigurna

... tmurno, mokro, bljuzgavo, užasno...

Ali zato čaj od borovnica i višnje fenomenalno sjeda.  Noge su mi se zaledile a kada se to desi onda je zagarantovano neraspoloženje...

Ovih dana osim snijega i uplate toplog obroka ništa novo. Političku situaciju u državi, nedostatak ljudskosti na ulicama i premalo osmijeha na licima ovaj put neću komentarisati. Samo ću vam poželjeti tople ove dane i da ne slomita koji ud... puno pozdravčića...

Sigurna

Šta bi se to trebalo desiti da čovijek doživi nešto nesvakidašnje, u ovom vaktu..

Možda nešto veliko a možda i nešto sasvim malo... Poželila sam da me nešto iznenadi, pozitivno naravno...

Uvukla mi se neka "normala" u život pa nekako nema nekih slatkih dogodovština. Ovih dana sunce budi sve pa i moju potrebu za ljepim stvarima u životu. Svakodnevne obaveze i trka za boljim sutra baš otjeraju onu moć da uživaš u sitnicama.

Zato je ono školsko, studentsko vrijeme bilo tako dobro... ha proljeće, ha kafe, pogledi, osmjesi.. ljuuuubav... na svakom koraku...

Sad ovo radičko razmišljanje, računi, ciljevi, nepokretna, pokretna imovina... strašno...

Ako ništa drugo, dragi moji, bar otvorite prozore na svoji kancelarijama i počnite ostavljat po koji dinar za godišnji odmor...

Pozdravčić

...ispijanje kafe... čitanje knjige.. i pahulje na prozoru... tišina nedelje i početak još jedne sedmice na vratima...

... radijatori griju, to je jako bitno, niko ne zove, to je još bitnije...

Dobro jutro, Sigurna...

... na hrapavi asfalt, spustiše svoja tijela i izgubiše miris...

Prepustim se opet, tebi, a da ti to nikada shvatiti nećeš... tumaram u noćima našim hodnicima i nerijetko sretnem , nas... smijemo se... veselimo... vidimo se.... zamisli...

Vidim ti oči zelene još uvijek onako vedere i nasmijane i upitam se da li si istina... zastanem na tren u noćima dugim i ljubim te, ljubim, ljubim... Zora me sjeti da samo ludim, iz dana u dan sve više... Istina me prodrma i pokaže da tvoja leđa odavno su moja sudbina...

Što više godina nižem na ogrlici zvanoj život, to više vjerujem u priče zapisane u knjigama koje opisuju vječitu ljubav, pa čak i onu koja je izgubljena zauvjek... Iako sam mislila da je ljubav farsa, izmišljotina i prolazna stvar sve više shvatam da ipak nije. Ono što je lijepo je da sam sigurna da sam je imala i da je još uvijek imam u sebi. Ono što tješi je da sam imala sreću biti voljena... boli i nakon niza godina nepravda i razlika...balkanska... ali ostaje... ljubav... On sada hoda tuđom dušom i nadam se voli iznova... on sada ima gnjezdo i snove... kada mu mjesečina umije obraze i nježno mu dodirne kožu osjeti li ovo duboko u meni!?

Da li je moguće da vas neko voli, još uvijek, ipak, u inat, a da vi toga niste svjesni?

Mokre haljine, koračala je stazom krivudavom i vrelom... Ljetnje kiše podignu vrelinu tla u visinu naših glava i zamute nam pamet... pa tako i ovaj put zamutila se pamet u glavi prekrivenoj zlatnom kosom... Nakon njihovog susreta u samoći proplanka po ko zna koji put sama se vraćala u selo.

" Haljina se poderala kad sam se spotakla i pala niz livadu...

  Haljina se poderala kad sam sjedila na kamenu i pošla da ustanem  i...

  Haljina se poderala...."

Očajničko traženje izgovora za svoj izgled navede je do ponovo proživi... strastne dodire , užarene poljupce i luđački zanos koji cvijetnu tkaninu pocijepa... Oči ozarene zurile su u put a usne još nabrekle od njegove brade crtale su osmjeh... spuštajući se ka dnu brijega koraci postaše tiši i strah obuzda mladino srce...

... saperi s mene tminu... padni konačno... kišo...